TURSKA VODENICA (XVIII VEK)


TURSKA VODENICA

TURSKA VODENICA

Turska vodenica jedna je od najstarijih građevina u Zaječaru čiji se tačan datum gradnje ne zna, i koja je puna dva veka mlela žito žiteljima grada i okoline. Nakon odlaska Turaka iz Srbije, bila je u vlasništvu nekog Koste iz Niša.

1780
VLASNIŠTVO JEREMIJE ZDRAVKOVIĆA

VLASNIŠTVO JEREMIJE ZDRAVKOVIĆA

Jeremija Zdravković otkupio je vodenicu od Koste iz Niša.

1838
VLASNIŠTVO NIKOLE I JOVANA LALOVIĆA

VLASNIŠTVO NIKOLE I JOVANA LALOVIĆA

Po podacima iz Popisa stanovništva i imovine, vodenica je u vlasništvu braće Nikole i Jovana Lalovića koji su je nasledili kao očevinu.

1863
VLASNIŠTVO UROŠA LALOVIĆA

VLASNIŠTVO UROŠA LALOVIĆA

Između dva svetska rata, pripadala je Jovanovom sinu, Urošu Laloviću.

1920
VLASNIŠTVO VANJE LALOVIĆA

VLASNIŠTVO VANJE LALOVIĆA

Poslednji vlasnik bio je Vanja Lalović, Urošev sin, koji se nije mnogo brinuo o održavanju svojih vodenica. Živeo je kao rentijer od novca dobijenog za njihov zakup. Tokom Drugog svetskog rata, postao je član četničke organizacije Draže Mihailovića i sarađivao je sa okupacionim snagama, te mu je zbog toga bilo suđeno u odsustvu nakon oslobođenja zemlje.

1930
VLASNIŠTVO ŽITOPROMETA

VLASNIŠTVO ŽITOPROMETA

Nepokretna imovina Vanje Lalovića je konfiskovana i vodenica je bila ustupljena preduzeću „Žitopromet“.

1945
VLASNIŠTVO GRADSKOG MUZEJA

VLASNIŠTVO GRADSKOG MUZEJA

Radnički savet Žitoprometa je 31. oktobra preneo vlasništvo Gradskom muzeju u Zaječaru.

1954
STAVLJENA POD ZAŠTITU DRŽAVE

STAVLJENA POD ZAŠTITU DRŽAVE

Na zahtev Muzeja, Zavod za zaštitu spomenika kulture stavio je vodenicu pod zaštitu države, uz obavezu muzeja da izvrši konzervaciju objekta. Usled nedostatka sredstava, vodenica je ustupljena Ugostiteljskom preduzeću „Srbija“ koje je, nakon obnove i adaptacije, otvorilo restoran „Vodenica".  

1959
NOVA ADAPTACIJA

NOVA ADAPTACIJA

Nakon nove adaptacije, restoran je dobio još veću baštu i još bolje uslove za prijem velikog broja gostiju.

2012
ZATVORENA VODENICA

ZATVORENA VODENICA

Iz još uvek nepoznatih razloga, restoran „Vodenica" prestao je sa radom, čime je onemogućena i poseta ovoj istorijski najstarijoj građevini u Zaječaru.  

2015

„Turska vodenica“ (jedno vreme je bila poznata i kao „Lalovića vodenica“) jedna je od najstarijih građevina u Zaječaru. Nakon odlaska Turaka iz Srbije, bila je u vlasništvu nekog Koste iz Niša. Godine 1838. od njega je otkupljuje Jeremija Zdravković, rodom iz Rgotine. Po podacima iz popisa stanovništva i imovine iz 1863. godine, bila je u vlasništvu braće Nikole i Jovana Lalovića, koji su je nasledili kao očevinu. Nije poznato kada je otkupljena od Jeremije Zdravkovića (ili njegovih naslednika). Između dva svetska rata, pripadala je Jovanovom sinu – Urošu Laloviću.

I pored velike starosti, građena solidno od kamena sa unutrašnjim konstrukcijama od hrastovih greda, dobro održavana od svojih vlasnika, „Turska vodenica“ je sa svoja četiri kamena čitava dva veka mlela žitarice varošanima i seljacima okolnih sela. Po pričanju potomaka porodice Lalović, vodenica je prekidala rad samo kada se, usled jakih mrazova, voda ledila, ili kada su bujice odnosile „Vanjin jaz“ na Crnom Timoku.

Poslednji vlasnik „Turske vodenice“ bio je Vanja Lalović, Urošev sin. Poznato je da se nije mnogo brinuo o održavanju svojih vodenica, i živeo je kao rentijer od novca dobijenog za njihov zakup. U toku Drugog svetskog rata, stavio se u službu okupatoru i bio pripadnik četničke organizacije Draže Mihailovića. Zbog toga mu je nakon oslobođenja zemlje 1945. suđeno u odsustvu. Njegova nepokretna imovina je konfiskovana, a vodenica je bila ustupljena preduzeću „Žitopromet“.

Turska vodenica početkom XX veka. Album Stevana Stankovića (1925), kolekcija Istorijskog arhiva "Timočka krajina" Zaječar

Radnički savet „Žitoprometa“ je 31. oktobra 1954. godine preneo vlasništvo Gradskom muzeju u Zaječaru. Na zahtev Muzeja, Zavod za zaštitu spomenika kulture 1959. godine doneo je rešenje kojim se vodenica stavlja pod zaštitu države, uz obavezu muzeja da izvrši konzervaciju objekta. Usled nedostatka sredstava, vodenica je ustupljena Ugostiteljskom preduzeću „Srbija“, uz obavezu da zgradu popravi. Nakon izvršene obnove i adaptacije, u njoj je otvoren ugostiteljsko-turistički restoran „Vodenica“.

Od tada, restoran je bio iznajmljivan i drugim ugostiteljima, a nova adaptacija izvršena je 2012. godine. Restoran je iz nepoznatih razloga prestao sa radom 2015. godine.

Glumac Zoran Ciganović u Vodenici. Foto: Jelenko Ranđelović, 1981. (Kolekcija SKVER Magazina)

IZVORI:

Suzana Antić, Jelica Ilić, Nina Pogarčić: Zaječar čudesna priča – Iz života u Zaječaru 1466-2006. godine. Narodni muzej, Zaječar, 2013.

Stevan Veljković: Iz starog Zaječara: rodovi, porodice, građevine i radovi. Zaječar, 2002.

Timok, 1966.
Timok, 1986.

Podržite sređivanje i oživljavanje javnih prostora u Zaječaru! Donirajte sredstva u Fond "Obnova"

DONIRAJ
Podelite:

Još zanimljivih lokacija


Opštinski dom 1

ZGRADA OPŠTINE ZAJEČAR (1923)

Započeta 1909. godine završena je za vreme mandata predsednika opštine Milana Miljkovića 1923. godin...

LJRN

OSNOVNA ŠKOLA „LJUBICA RADOSAVLJEVIĆ – NADA“ (1972)

OŠ "Ljubica Radosavljević Nada" svečano je otvorena 7. septembra 1972. godine. Projektovala je arh....

POSTAVLJANJE MERMERNE PLOČE 1993.

KUĆA ZORANA RADMILOVIĆA (r.1933)

Kuća u kojoj je odrastao bard našeg glumišta, Zoran Radmilović nalazi se u ulici koja danas takođe n...

Konak 01

RADUL-BEGOV KONAK (1975)

Replika retko sačuvanog spomenika orijentalnog građevinarstva u Timočkoj Krajini koji je bio podignu...